Postavljanje video nadzora u svrhe zaštite imovine i ljudi legitimni je interes organizacije ili tvrtke ili vlasnika nekretnine.
Članak 6. stavak 1. točka f. GDPR-a kaže da je obrada za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade zakonita ako je NUŽNA.
Smjernice EDPB (European Data Protection Board) 3/2019 o obradi osobnih podataka putem videouređaja:
https://azop.hr/wp-content/uploads/2020/12/edpb_guidelines_3-2019_on_processing_of_personal_data_through_video_devices_hr_.pdf
jasno kažu:
- Videonadzor nije nužno potreban ako postoje druga sredstva s pomoću kojih je moguće ostvariti temeljnu svrhu.
- Postojanje legitimnog interesa te NUŽNOST nadzora potrebno je iznova ocjenjivati u redovitim vremenskim razmacima (npr. jednom godišnje, ovisno o okolnostima)
- Mjerama videonadzora treba pribjeći samo ako se svrha obrade ne može na zadovoljavajući način postići drugim sredstvima kojima se u manjoj mjeri zadire u temeljna prava i slobode ispitanika.
- Pod pretpostavkom da želi spriječiti kaznena djela povezana s imovinom, umjesto uvođenja sustava videonadzora voditelj obrade mogao bi poduzeti alternativne sigurnosne mjere kao što je postavljanje ograde oko posjeda, organizacija redovite ophodnje zaštitarskog osoblja, angažiranje vratara, postavljanje bolje rasvjete, postavljanje sigurnosnih brava, ugradnja protuprovalnih prozora i vrata ili nanošenje antigrafitnih premaza ili folija na zidove.
- Prije uvođenja sustava kamera voditelj obrade dužan je ocijeniti na kojim su mjestima i u koje vrijeme mjere videonadzora uistinu NUŽNE.
Kako loše može završiti priča s video nadzorom i zaista visokom kaznom od gotovo 10.000 EUR pokazuje nam slučaj iz Norveške.
Vlasnik je postavio video nadzor s opravdanjem da služi za zaštitu imovine i ljudi, pokrivajući recepciju i prostor prema sobama za pružanje usluga.
Na prvi pogled sve uredno, ovisno o konfiguraciji prostora može se opravdati postavljanje perimetara kamera prema recepciji, blagajni ili ulazu.
No, daljnji detalji rezultata nadzora otkrivaju istinu:
- video nadzor je neprekidno snimao širokokutnom kamerom a pristup trenutnim i povijesnim snimkama moguć samo vlasniku salona na njegovom mobitelu, što implicira da svrha video nadzora nije bila zaštita imovine i ljudi već praćenje rada zaposlenika
- kamere su imale integrirane mikrofone kojima se vršio i audio nadzor, odnosno, vlasnik je mogao slušati razgovore stranaka i zaposlenika, a znamo u kojoj mjeri stranke u salonima razgovorima otkrivaju detalje svoje privatnosti. Audio nadzor nema veze sa zaštitom ljudi i imovine.
- i da stvar bude još gora, ni zaposlenici ni stranke nisu bili informirani o video i audio nadzoru
Više o norveškom slučaju:
https://gdprhub.eu/index.php?title=Datatilsynet_(Norway)_-_DT-20/01648&mtc=today&mtc=today
Photo by Pexel
